Neposlušnost je jedan od najčešćih poremećaja ponašanja u dječjoj dobi koji smeta odraslima.
Ponekad su razlozi opravdani, a ponekad ne. Svaki roditelj stvara sliku o tome kakvo bi njegovo dijete trebalo biti pa kad nije takvo, on pokušava ispraviti ono što mu se u djetetovu ponašanju ne sviđa.
Djeca ne razumiju riječ „dobar“ jer je za njih to apstraktan pojam i za svako dijete može imati drugačije značenje. Neka su djeca po prirodi mirna, a neka živa i samim time lakše, odnosno teže odgojiva.
Neposlušnost se može definirati kao i oblik pobune protiv autoriteta.
Dijete se odupire odraslima na više načina:
- otvorenim neprihvaćanjem onog što roditelj traži
- tvrdoglavošću, kada uporno radi ono što mu je zabranjeno
- pasivnošću, izbjegavajući zahtjeve odraslih
Ako je dijete neposlušno, a ne razlikuje se od svojih vršnjaka, onda je problem u odrasloj osobi.
Ako se ponašanje djeteta razlikuje od ponašanja druge djece, onda je uzrok u njemu. Ukoliko je tako, treba se zapitati je li oduvijek bilo tako. U slučaju potvrdnog odgovora, razlog takvog ponašanja je prirođen bilo da se radi o temperamentu ili o nekom poremećaju. Tada je potrebno posavjetovati se sa stručnjakom za djecu.
Ako je neposlušnost počela nedavno, moramo razmisliti što ju je uzrokovalo.
Tjelesna kazna kojoj odrasli često pribjegavaju u djetetu izaziva neugodu, bol i ljutnju, ono zbog toga zaboravlja razlog kazne. Čak su i istraživanja pokazala točnost te tvrdnje. Suradnja se ne postiže udarcima!
Potrebno je smirenim i polaganim glasom reći ono što nam smeta i ne doživljavati osobno ono što je dijete učinilo. Mnogo toga ono učini iz neznanja ili nerazumijevanja.
Uloga odraslih je razumijevanje djetetovog ponašanja. Ako se djetetu neprestano govori da je neposlušno, ono će s vremenom postati takvo jer misli da te osobine mora imati. Pazite što se o njemu govori. Ponašanje djeteta samo je način da ono privuče pozornost na sebe i ne znači da će trajati zauvijek jer dijete se neprestano mijenja, raste i razvija.
Odgojitelj: Kristina Kolić